Preludij propasti
petak, 20.07.2007.
Sve po devet kuna
Bježeći od životnih izazova, progonjeni strahom budućnosti utjehu tražimo u religiji. Altamirski je pračovjek svoju pećinu smatrao domom, zaklonom od sila koje vladaju prirodom. Vjerovao je u Sile, vjerovao je u Vjeru. Evoluciju čovjeka pratila je (r)evolucija vjerovanja; vjerovanja koje je formiralo religije. Teokratski ustrojena država, poput starog Egipta, prikaz je stadija u kojem je religija zavladala. Vladar se poimao božanstvom, a zakoni su bili zrcalo morala i etike religijskog sustava. Temelj, uzrok svega je bio strah.
Tko sam ja? Tko(Što) je čovjek? Što je smrt? Takva, racionalnim putem čovjeku neshvatljiva pitanja, objašnjava, ili se barem trudi objasniti, religija. Ta esencijalna pitanja, koja su okupirala mislioce od antičkih vremena, u čovjeku izazivaju sumnju. Sve nepoznato (sve u što se sumnja) vodi u strah. Kontrola tog straha, koju formiraju religije, tj. njihovi sustavi, put je koji vodi do moći. U tom slijedu nam se otkriva moderno poimanje religije: «Imati moć!». Moć – politički termin koji je prožeo svaki aspekt života, pa čak i religiju. Takvo poimnje postalo je i osnovna funkcija religije. Brojni new age gurui iskorištavaju moć, manipulacijom ostvarenu nad ljudima u strahu, u svoju materijalnu korist. Katolička Crkva manipulira vjernicima nudeći im lažnu nadu, laž koje se otkriva u Crkvinom licemjerju. Džihad muslimana čisti svijet od «krivovjernika». Religija je postala moderno bojno oružje kojim se lagano manipulira masama (iskorištavanje sugestibilnosti, neranjivosti i deindividualizacije). Cilj: političko-ekonomska dominacija.
Supermarket: šarena pakiranja i šarenije reklame pozivaju nas na odabir i kupnju. Stvarno ne znam hoću li kupiti Persil ili Ariel. Jedan ima cool zelena, a drugi cool plava zranca, ali i jedan i drugi će oprati rublje. Stvar je ista i u religiji, jedni nam nude cool Isusa, a drugi cool Alaha, i jedan i drugi će nas «oprati» od grijeha. U tom teškom, teškom izboru zaboravilo se na perilicu, tj. čovjeka koji prakticira religiju. Religija bi trebala postojati radi čovjeka, a ne vice versa. Kada se zadnji put čulo da bi religija trebala biti utočiste, mjesto u koje možemo pobijeći u teškim trenucima? Pretpostavljam vrlo davno jer je evolucija čovjeka dovela do instant-kave, instant-života, pa i instant-religije. Indulgencija je opet in jer moderni čovjek nema vremena ići u ispovijedaonicu i moliti za oprost grijeha.
No religija nije sama od sebe (r)evoluirala, kao što sam rekao, pratila je čovjeka i jegove potrebe i mogućnosti. Stoga će religija ostati manipulativna dokle god joj čovjek to omogućuje. Daljnom evolucijom čovjeka možda se promijeni i funkcija religije, do tada čovjek može pobijeđivati smrt umjetnošću.
nedjelja, 01.07.2007.
16-godišnjaci biraju
Premjer Sanader je na stranačkom skupu izjavio/izvalio da ozbiljno razmišlja o davanju prava glasa šesnaestogodišnjacima. Pritom je opće pravo glasa suzio samo na aktivni vid, tj. omogučio bi pravo birati, a ne i biti biran.
1. Da li je to bio još jedan predizborni trik?
Oba odgovora su točna. Iz osobnog iskustva mogu reći da među maldima prevladava liberalni(ji) duh kojeg Vlada HDZ-a ne zagovara. Sumljam da bi vladajuća opcija svjesno išla povečavati i aktivrati biračko tijelo opozicije. Istovremeno 40 000-50 000 tisuća mladih je napunilo M.P.T.-ov koncert u Maksimiru. Prema tom predlošku očito je da postoji, među ciljanom populacijom, sklonost desničarskim stavovima, odnosno strankama po pitanju izbora.
Možda će nam više, o tome da li je prijedlog dobar ili loš, reći pitanje o njegovoj legitimnosti.
2. Da li je prosječni šesnaestogodišnjak sbosoban glasovati?
Dijete od godinu dana je fizički sposobno zaokružiti broj na papiru, no takva sposobnost nije posrijedi. Sa svojih šesnaest godina posjedovao sam određena (sa)znanja o funkcioniranju države, kao i o političkim strankama. To je bila posljedica odgoja i sudjelovanja u debati koji su u meni razvili interes za politička zbivanja. Objektivno ne mogu reći da li sam bio spreman, ili ne, sudjelovati u političkim izborima, ali mogu objektivno reći da prosječni teenager ne može sudjelovati u izborima. Prosječni teenager vjerojatno nema interes za politiku, stoga vjerojatno nema ni potrebna (sa)znanja koja čine političku kulturu, koja je pak nužna za demokratske izbore. Većina se po prvi put susretne s političkim pojmovima na Politici i gospodarstvu, predmetom koji se predaje u četvrtom razredu srednje škole, dakle dvije godine kasnije no na koju Sanader misli spustiti pravo izbora. Legitimnost izbora traži od birača određeni stupanj poznavanja političkih pojmova, sustava i stranaka u državi, dakle političke kulture. Općenito, šesnaestogodišnjaci ne bi trebali glasovati.
3. Da li je legalno da šesnaestogodišnjaci glasuju?
Ukoliko takav zakon potvrdi Sabor, on je legalan kao i svaki drugi. No, ta promjena za sobom povlači i niz drugih. Spuštanje praga na 16 godina za mogučnost aktivnog sudjelovanja na izborima dovodi u pitanje ostale zakone koji se odnose na mogučnost, i nemogučnost, nekakvog djelovanja po načelu godina. Npr. auto se može voziti tek s napunjenih 18 godina, isto je i za kupovinu alkoholnih i duhanskih proizvoda... Sanader istovremeno tvrdi da su teenager sposobni donositi političke odluke, ali se nesmiju kandidirati, niti voziti auto...
Kada im daješ skoro cijelu ruku (smatram da je pravo izbora najvažnije građansko pravo), daj im i tih par prstiju.
Smatram da se šesnaest godišnjacima ne treba dati pravo glasa dok im se ne omoguće ostala građanska prava. Ovo je bio Sanaderov pokušaj da aktivira mlade u civilnu sferu, čije buđenje traži EU.
ponedjeljak, 04.06.2007.
Hrvatske ceste
Noć je čarobna...
Moš' mislit! Pred točno sat vremena, dakle u 23:20 na cesti pored HNK Ivna pl. Zajca dogodila se prometna nesreče, na sreću bez ljudskih žrtava. Što se dogodilo? Dva automobila/vozača koja su, prema prvim izjavama očevidaca, vodila žestoku i neizvjesnu bitku. Jednostavno se nisu mogli u bircu dogovoriti čiji je autić brži, pa su odlučili to u praksi saznati. To su odlučili provjeriti duž ulice Riva, koja je poznata po slabom protoku automobila u večernjim satima (Kako da ne!). Ipak dečki nisu mogli dokazati čija je igračka/makina/kako god brža, jer je momak u tamnoplavom golfu završio pod autobusom koji je stajao (vozač busa je očito neki papak koji poštuje prometne znakove i koji je stao na crveno). Kolega u žutom autu nepoznatog modela je samo nastavio juriti.
Moglo je proći i gore, fala Bogu, znamo koliko su naše ceste sigurne. Dok naši Sanaderi, Kalmete i ini svečano otvaraju nove dionice super-sigurnih i super-skupih autocesta, klinci poput mene stradavaju, i po pitanju sigurnosti se ništa ne donosi. Nisam stručnjak pa neću predlagati što bi trebali učiniti, ali barem neka se zapitaju koliko je dobro to što čine, kada su rezultati/posljedice izgubljeni mladi životi.
Kako sam došao doma, na net.hr sam pročitao da je mlada Amerikanka projurila 110 km/h kroz gomilu ljudi. 35 ljudi je stradalo/zadobilo ozljede u njezinoj jurnjavi. Cura je na stražnjem sjedalu imala bebu, a u krvi PCP. Pitam se pitam od kuda ideje scenaristima američkih idotnih akcijskih filmova.
Svjedoci su kazali da su pješaci letjeli u zrak, a jedna osoba je ostala zaglavljena pod kotačima vozila.
Policija ju tereti za oružani napad autom.
Oprostite, ali meni je ovo smješno! Što sve ljudi neće izmisliti-auto kao oružje. Da li misle kao hladno ili vatreno oružje?
Živio autotrolej i ostale vrste javnog gradskog prijevoza!
"Čuvajte nas, pazite nas jer i onako nas je premalo..."
srijeda, 30.05.2007.
Estonija - Hrvatska
Gledajte tekmu s GONG-om na Kantridi, navijajte, zabavite se (tako glasi u "službenoj" obavijesti, tu se podrazumijeva skoro sve) i sudjelujte s nama u snimanju spota, glumite navijače!!!!!
Pod stijenama Kantride u subotu 02. 06. 2007. od 21:00 do 03:00
Svi zainteresirani javite se u GONG, Kružna 8 (iznad Palacha) u četvrtak 31. 05. ili na mob 0914825442. Možete se do subote javiti i meni!
nedjelja, 27.05.2007.
The end
Četiri je godine prošlo ko četiri sata
Rastanak je došao brzo na naša vrata
Četiri smo godine učili i radili
Četiri smo godine skupa prijateljstvo sadili
Četvrti be je ponekad razočarao
Četvrti be, nestašluke stvarao
Četvrti be sretni su bili
Lažemo u pjesmi kad ne smijemo u zbilji
Naše su se dvije Sandre s nama namučile
U četiri su godine sušačku elitu obučile
Drage naše Sandre to vam zaboravit nećemo
Iako bez vas u život krećemo
4.b The Film
Hvala vam svima
nedjelja, 13.05.2007.
Vjera i um
Esej na zadanu temu kod prof. Božić.
U povijesti filozofije vodile su se brojne rasprave o međuodnosu vjere i uma. Već su prvi kršćanski pisci tražili u dijalogu s epikurejcima i stoicima očišćenje predodžbe o Bogu od mitoloških natruha. Skolastička filozofija, koja se temelji na odnosu vjere i uma, analizira taj odnos, dok u predrenesansnom periodu William Occam na kaže: '' Boga se ne može dokazivati umom''. Kako se približavamo suvremenoj filozofiji um i vjera se sve više račvaju; prisjetimo se njemačkog idealizma koji glorificira snagu uma tj. ideje. Narodna poslovica kaže ''Um caruje, a snaga klade valja'', no da li je to u današnjem svijetu tako?
Iako je danas um opće prihvaćeni kriterij, u vidu mjerila, to faktički nije tako. U svijetu masovnih medija, hladnog rata ekonomije i gospodarstva, donkihotovskih pohoda na feredže kao, navodno, apsolutnog zla, pitanje je što je istina, a što laž. Pitanje istine nužno proizlazi iz odnosa vjere i uma. ''Spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao'' rekao je Augustin i time pokazao već rečeno, umom i/ili vjerom možemo spoznati, a spoznati znači sagledati svijet, dakle nekakvu istinu. (kažem nekakvu jer filozofija dovodi u pitanje sam naš svijet; ''svijet u bačvi'', ''Matrix''...)
''Mislim, dakle jesam'' rekao je Descartes. Po njemu naše postojanje proizlazi iz naše umnosti. Da li to a priori znači da ako vjeruješ nisi? Ako to uzmemo za istinu, evo do čega dolazimo. Današnji čovjek uglavnom uzima tuđe postulate kao vlastite i pritom ne pribjegava objektivnoj analizi. Tu dolazimo do dogmatizma (dakle vjere) i pitanja čija (ili koja) istina je i de facto istina. Čovjek bi trebao kritički analizirati sve primljene ''istine'' i stvoriti faktičku sliku. To je, u ovom svijetu, nemoguće jer iziskuje detaljnu analizu svakog primljenog podatka. Budući da čovjek nije stroj, on analizira samo podatke koje želi, koji ga zanimaju, i tako stvara samo fragment slike faktičke istine. Iz toga slijedi da um nije dovoljno razvijen (bolje reći da čovjek nije dovoljno razvijen za potpunu upotrebu uma) i da se neke istine moraju prihvatiti, ergo vjerovati.
Što sve to znači? Baudrillard bi rekao: ''...uvučeni smo u svijet simulakruma i simulacija masmedija.'' Nudi nam tri hipoteze:
Informacija proizvodi smisao, ali ne uspijeva nadomjestiti nasilan gubitak značenja u svim područjima. Uzalud se putem medija ubrizgavaju poruke i sadržaji, gubitak i propadanje smisla napreduje brže od njegovog ubrizgavanja.
Informacija nema ništa zajedničko sa značenjem. Stoga inflacija informacije ne povlači deflaciju smisla.
Informacija i smisao su u toj mjeri isprepleteni da informacija izravno razara smisao i značenje. Gubljenje smisla izravno je povezano s razarajućim i odvračajućim učinkom medija i masmedija.
Iako nam nudi tri hipoteze, Baudrillard nam dokazuje točnost samo treće. U informaciji se dogodila implozija jer su ljudi to omogučili prestavši kritički analizirati. Informacija sada proždire vlastite sadržaje, time i komunikaciju, a time i društvo. Ona postaje stvarnije od stavrnoga, a time narušava stvarno. Kao neposredni dokaz tome su brojne new age religije koje iskorištavaju vjeru u medije da manipuliraju masama i dovode ih di kvazitantričnog stanja u vidu olakšavanja njihovih života. Još jedan dokaz su i subporuke koje se nasnimavaju na reklame i tako utječu na psihu gledaoca-slušaoca (sadržaj koji nije sadržaj, već je tu da sakrije neku poruku).
Suvremena nas filozofija pokušava upozoriti na to da previše vjerujemo. Kao što bi marksisti rekli, vjera je opium za mase. Apsolutno je glupo vjerovati u sve primljene informacije i treba se prići svemu s kritičkim stavom , descaritjanskom sumnjom. Zanimljivo je kako se od vjerovanja u Boga, transcendenciju, kao objašnjavanja života i olakšavanja smrti, došlo dao apsolutnog vjerovanja, što povlači moguću istinitost u izjavi da je vjera opium za mase kojeg treba ukloniti jer se širi poput karcinoma. Ni u jednom trenutku nisam htio reći da je vjera loša, samo da je uzela previše maha.
utorak, 08.05.2007.
Kraj je blizu!
Ne, ovo neće biti još jedno, kako bi teo, zmija, miku... rekli, preseravanje. Biti će još gora brija na patetiku! Uglavnom, kako se bližimo kraju još jedne faze školovanja većina nas maturanata sve manje i manje želi otići iz škole. Pola će nas ostati u Rijeci, a pola bježi glavom bez obzira u zg. Drago mi je da ću neke face susretati (ako Bog ima smisla za humor) sam na obljetnicama mature. U četiri godine s nekima sam prozborio jedva par riječi. Reći će te da ih osuđujem bez da sam ih upozna; recimo da imam smisla za procijeniti ljude. Na večeri smo plakali ko mala djeca (barem u sebi), kad smo gledali filmiće i slide show imali smo knedlu velićine jabuke u grlu. Kažu: "lako vama. vi imate manje tjedana školu, imate norijadu, zaserete sve s brašnom...". Da, nema što. Imamo manje tjedana, ali nam zato u zadnja tri daju ispite ko ludih; paralelno s tim pišemo radnju (barem većina nas jer smo lijeni ko magarci); neki od nas i eseje iz filozofije, drugi idu na državna, a treći se zajebavaju kao i obično(možda je njima lako).
Šta sam ono htio reć...a da!
Teško mi je kad znam da mi većina frendova bježi iz ri. Koliko god mi stalo do njih neću baš moć tek tako do zg. Kvragu i boloNja i predavanja! U srednjoj smo stjecali prijatelje za život, zar bih se trebao veseliti tome što ih neću vidjeti duže vrjeme? Fora, jedva čekam
Iako je još cijelo ljeto pred nama:
Drugovi moji, falit će te mi!
Ha, Ha, zato arbani ostaje! 
Ovo je bilo još jedno izvješće s lječenja iz Vrapča!
utorak, 01.05.2007.
Praznik izopačenih
Pri kraju je i 1. Maj (nikako Svibanj), i pekari odlaze na posao. Danas kad sam prolazio Korzom uoćio sam da dobar dio kafića radi; pa zar se danas ne treba odmarati? HELLO, normalno da ne, jer svaki dan je prilika da se zlorabe radnici. Kao biti će plačeni?! Da, da, evo već vidim poslodavce kako jure u banku! I šta će jadni, mali radnik? Prosvjedovati? Zajedno bi dobio knjižicu u ruke, jer hvala Bogu da imamo toliko nezaposlenih. Samo što se ne ubijamo za posao. Možda je to nova populacijska politika Vlade - onemogućiti kvalitetno zaposlenje; ono koje postoji se ne plaća (bar ne dovoljno); nezaposlenost raste; svatko u svakom trenutku može dobiti otkaz; oni koji su nezaposleni međusobno se ubijaju za par radnih mjesta; nakon nekog vremena populacija će se smanjiti, kao i broj nezaposlenih; na taj naćin država će imati manje ljudi o kojima treba skrbiti; oni koji prežive će živjeti u miru i blagostanju. - loša brija!
Uglavnom htio sam reći da iako svijet napreduje, radnička prava se sve više zaobilaze, jer stopa nezaposlenosti to dopušta. Što bi se trebalo dogoditi da se radnici kao nositelji društva izjednače s elitom, barem onom gospodarskom. Dok se izjednačimo s političkom elitom proći će doooosta vremena. Najcrnija prognoza: svjetski nuklearni rat; globalna uništavanja; anarhija - ili bezvlašće, jedini trenutak kad puk i politička elita mogu biti jednaki je kad nema političke elite. Ajde, ajde, ako su pametni i pošteni, nisu tako loši; ali AKO. Prvi korak koji možemo napraviti ka izjednačavanju gosp. elite i radnika je onaj koji je predložio il presidente Mesić: oporezivanje kapitalnih dobara. Još kad bi porezna stopa na kapitalna dobra bila malo veća-evo ti para za državu ko blata. Da li će doći do nas?
Uh baby, baby it's a wild world...
nedjelja, 22.04.2007.
Animalnost Homo sapiensa
Sinoć je NOVATV prenosila meć UFC-a u kojemu je Mirko Filipović nokautiran. Samo po sebi, to ne bi bilo ništa čudno; borci pobjeđuju i gube, i to je sport. Dobivši high-kick u glavu, Mirko je, kao pokošena trava, završio na parteru. Samo po sebi ništa čudno, nije prvi koji je popio nogu u glavu, i ostao u nesvjesti. A što je onda tu čudno? Pa dragi moji, puno toga.
1. Oktagonalni kavez od žičane ograde neizbježno podsjeća na zoološki vrt.
2. Ponašanje Gonzage, nakon što je onesvjestio Mirka (čak i uoći meča), je u najmanju ruku nesportsko. Ajde, pobjedio je pa slavi, ali zar normalnom čovjeku ne prođe kroz glavu "Hej, pa ovaj tu leži bez svjesti već par minuta? O, Bože, nije valjda nešto strašno? Gonzagi je vjerojatno prolazilo ovo: Sad si naje.. (udarac!)! HE HE, ti si pasti, a ja pobjediti, HE HE! U vidi kamera, ići cerketi u kamera! HEJ mama gledati svog majmunčić! UGA UGA UGA! Ići češati ispod pazuh!
U to vrijeme sudac se hvata za glavu, i ispravlja nogu besvjesnog Mirkovog tijela. Tada kamera prestaje prikazivati Mirka i usredotočuje se na primata. Razlog tomu je možda briga za javnost, da ne vide eksplicitne scene nečije nesvjesti, patnje i boli, ali da vide apsolutno životinjsko, i ni malo ljudsko ponašanje. Što nam to govori, da je uredu biti životinja, ali ne i čovjek? Zašto se onda čudimo kad se klinci međusobno pokolju na tribinama, kada pijani demoliraju aute i izloge, a publika u središtu Manchestera plača masne pare da gleda i skandira životinjama kako se ubijaju u žičanom kavezu. Cilj im je pokupiti što više tuđe krvi maramicom sa svoga lica. Koje je ponašanje gore Gonzagovo ili ponašanje publike? Naravno publike, jer na kraju krajeva, on mu plača miljune US Dolara da se kila s još jednim takvim.
3. Već spomenut novac. U toj franšizi, trgovini ljudskim mesom, se obrču takve pare, koje bi mogle nahraniti Afriku. Borci dobivaju miljunske iznose na račun svojih života. Nema tih novaca koji će djetetu od 10 godina opravdati očevu smrt.
MMA organizacije treba ukinuti, no to se može dogoditi tek kad masa prestane tražiti borbe, dok na tržištu ne nestane potražnje. To se neće tako skoro dogoditi, jer:
1. Borbe se održavaju još od antičkih vremena
2. Korporcije koje financiraju PRIDE, UFC, ABC, WBC. . . su prebogate, i preutjecajne na politiku (there for društvo) i na taj način sebi trpaju više novaca u džep.
Smrt kapitalizmu, sloboda čovjeku!
Do slušanja
ponedjeljak, 16.04.2007.
I to treba znati!
Na nagovor "poštene cure" objavljujem sljedeći tekst, koji je nastao inspiriran stihom Vesne Parun "I zuri svatko od nas u neko plavo sutra".
Tamo gdje zora, kao ubojica, u sjeni guši noć. Tamo gdje svjetlost u jurišu konjanika nadvladava tamu. Tamo gdje dva zelena oka gledaju rađanje i smrt, rađanje i smrt, rađanje i smrt... Isto gledaše i sedmero braće i sestara kada prvi put ugledahu more. Isto je gledao i Ban kada je zadovoljno trljao svoje francuske brčiće nad mađarskim varošem. Isto su gledala i četiri plava oka, dok su u zebnji isčekivala prvi plač. I gledahu svi, i svi su gledali. I gledaju svi, gledam i ja. I gledam i zurim u neko plavo sutra. Zurim jer sumnjam, i sumnjam jer ne znam.
"Sumnjam, dakle jesam" je, ne tako davno rekao Rene Descartes. Zar je toliko godina, milenija trebalo proći da čovjek u svojoj sumnji, mišljenju i duhovnosti shvati svoje postojanje. Možda i ne, jer znao je on da ga raka na kraju čeka (kao i sve nas). Između, u bljesku zvanom život, mogučnosti se šire poput oblaka na nebu i valova u moru. Zurio je, ali je i nošen morskim strujama i vjetrovima visina išao kroz život. Poput njega, ja gledam u zoru i suton, i zurim u nebo i "gledam more gdje se meni penje". Svaki dan oblaci su tu, možda mekši nego prije, možda veći, a možda i tamniji i teži, ali tu su, uvijek su tu. I valovi, ponekad veći, ponekad manji, uvijek su tu. Iz dana u dan , i ja sam tu, ponekad drugačiji, ali ja sam uvijek ja, kao što su valovi valovi, a oblaci oblaci. Te sfere mogučnosti (slobode valova i vjetrova), visina, rijetki su dotakli. Svojim djelima su pobjedili smrt, postali su vječni. Sutra, poput umjetnosti, je vječno, no čovjek nije, ja nisam. Svakim danom, svakom sutrašnjicom, se rađa bojazan za kraj. Ja nisam niti Baudelaireov albatros, niti Ujevićev gordi jablan. Na marširam kroz život uzdignuta glave znajući da sam barem pokušao nešto promjeniti. Iako se sam mijenjam, moji, naš svijet ostaje isti. Biti će isti i kad čovjek kolonizira svemir, biti će isti i kad cijela kugla bude jedan veliki grad (zapravo jedno malo jadno selo), koji se od Jerihona razlikuje jedino po tehnološkom napretku. Čovjek će i dalje ostati prvi srodnik majmuna.
Um!? Misli!? Duh!? Zar je to u potpunosti nestalo iz nas. Zar se vračamo u goste našim rođacima? Ako se zadovoljavamo materijom i ostajemo pognutih leđa zagledanih u tlo, sve manje ćemo sumnjati, dakle biti. Svi su gledali, i neki su gledali (oni su otišli). Neki gledaju, i svi će gledati u plavo sutra. Nećemo znati, i sumnjat ćemo. Biti ćemo, a do kad, samo Sunce, koje juriša i guši, rađa i umire, zna.
Četiri plava oka i dalje gledaju u brizi svoje dijete kako raste, kako se mijenja. Brinu se da ne hoda malen ispod zvijezda. Zelene oći im treptajem zahvaljuju na prilici da se pretvore u krošnje, zelene kročnje gordih jablana.
